Istočnoj Europi prijeti bijeg banaka
 
Pod naslovom, koji smo preuzeli, Poslovni dnevnik, još donosi:

Nakon nekoliko godina optimizma bankovni rizik se vratio.

Wall Street Journal u četvrtak je objavio kako Istočnoj Europi prijeti povlačenje zapadnih banaka, pozivajući se na izjavu stručnjaka Deutsche Banka. Analitičarka Gillian Edgeworth je u poruci klijentima navela kako “još ne možemo isključiti mogućnost naglog povlačenja kapitala iz regije” istočne Europe.
WSJ piše i kako se nakon godina optimizma u regiju ponovno vratio bankovni rizik. Moguće povlačenje zapadnih banaka stvorilo je i određen pritisak na valute srednjoeuropskih država. Mađarska forinta, češka kruna i poljski zlot već su zabilježili oštar pad vrijednosti. Na nesigurnost svakako djeluje i velika povezanost Grčke i Austrije s bankama u regiji. Analitičar Neil Shearing iz londonske tvrtke Capital Economics kaže kako su u najgorem položaju banke u Rusiji, Ukrajini, na Baltiku i Balkanu i kaže da bi sve banke u regiji mogle trebati i dodatnih 75 mlrd. dolara kapitala iduće godine.

Danas nam Jutarnji list donosi stav predsjednika Obame: “OBAMA OBJAVIO RAT BANKAMA”

Njaprije o svjetskom bankarstvu.

Prvi naftni šok rezultirao je odvajanjem financijske, simbol, ekonomije od njezinog realnog dijela. Od kraja sedamdesetih godina one se zasebno kreću pri čemu financijska ekonomija sve učestalije puni/prazni balone I zadnja desetljeća će ostati zapisana kao razdobvlje čestih financijskih kriza. Financijske krize su dodatno pojačane očekivanjima, ne bez osnove, koja su se temeljila na na propasti tzv. Zemalja socijalizma gdje su nalazila, sve donedavno, veliku potražnju za kreditima I, shodno tome, velike profitne marže. Valja reći da je I realni dio ekonomije imao svoju protutežu produljujući I dinamizirajući privredni rast razvijenih tržišnih gospodarstava. Sada su krajem prvog desetljeća XXI stoljeća te mogućnosti, uglavnom, iscrpljene.

Financijska je industrija, kao što smo svjedočili, tijekom protekle krize, vrijedi za razvijeni svijet, svoju sanaciju ostvarila istpostavljajući račun poreznim obveznicima I tako se je ponovilo pravilo da u dobrim vremenima kapitalizam funkcionira na tržišnim principima I da je, kako to njegovi pristalice tvrde, država štetna jer remeti tržišne signale, a ulošim vremenima država mora intervenirati kako se ne bi odnosna država urušila. Kada je dobro država je štetna I globalisti imaju pravo; kada je loše država je nezaobilazabn čimbenik a ekonomski nacionalisti likuju.

Ipak, zabrinutost predsjednika Obame tumačim kao određenje neprimjerenog funkconiranja financijskog sustava više nego kao trenutnu reakciju na ponašanje banka u SAD. Najavljena ograničenja neće dati većeg rezultata jer problem banka u SAD, kao uostalom I u ostalim razvijenim zemljama, nije u njihovoj profitnoj nezaistnosti već u sustavu tržišnog modela privređivanja kao takvog, tržišnog darvinizma.

Međutim, za mene kao državljanina male, nerazvijene I tranzicijske zemlje neuporedivo više brine drugi napis koji je donio Poslovni dnevnik. On se može tumačiti onom narodnom “Tresla se brda rodio se miš” ali I onom drugom “Gdje ima dima ima I vatre”. Koja je istnitija ostaje da se vidi. Ipak, sama najava mogućnosti da se strane banke povuku sa tržišta bivših tzv. Socijalističkih zemalja imperativno zahtjeva razradu scenarija kod svih zemalja na koje se to odnosi. To, jasno, vrijedi I za Hrvatsku.

Početak devedesetih godina obilježila je najezda stranih banaka u tzv. Socijalističke zemlje. Jas am se tome protivio I već tada o tome pisao u svojim radovima. Mora se reći da nisu sve zemlje, npr. Slovenija, tek tako otvorile granice stranim bankama. Hrvatska je, na žalost, to učinila I to na najgori mogući način. Doalzak stranih banaka jasno je odvojio financijsku od realne ekonomije I Hrvatska je imala neprimjeren rast kreditne aktivnosti u odnosu na privrednu aktivnost realnog sektora. Danas znamo da je manje više kreditni potencijal hrvatskog tržišta iskorišten I da strane banke, eventulani svoj ostanak na hrvatskom financijkom tržištu, moraju pronaći u novim interesima ili se moraju preseliti na neka druga tržišta gdje će ostvariti veće profitne stope. Usput rečeno guverner Rohatinski pokušava stvaranjem interventnog fonda pronaći tim stranim bankama nove mogućnosti plasmana. I dok je selektivno kreditiranje prije 2008. Godine bilo nezamislivo danas je ono toliko poželjno da se traži garancija države kako bi se ostvarilo.

Što bi značilo povlaćenje stranih banaka iz Hrvatske najbolje se vidi u činjenici da strane banke osim što imaju interese izravnih ulaganja u vlasništvu “domaćih banaka” imaju I značajne kreditne linije prema svojim kćerima. Samo najava povlaćenja značila bi katasrtofu za Hrvatsku. Cijeli sustav, uključujući tečaj, srušio bi se I prisutne rasprave o potrebnim reformamam bile bi tek neprimjerena šala u odnosu na nužne poteze kako bi se spasila zemlja. Upravo zato I pišem ovaj komentar jer ga smatram otvorenim pismom svim političkim strakama kao I institucijama kojima je zadatak da promišljaju o budućnosti I održivosti razvoja naše zemlje. Scenarij što bi bilo kad bi bilo ne samo da je potreban već je nužan čak I u slučaju da ne dođe do najavljenog povlaćenja stranih banaka iz Hrvatske.

U cijeloj priči ne treba zaboraviti da je dio stranih banaka iz njemačkih zemalja koje pored financijskih interesa ostvaruju za svoje vlasnike I interese koji su izravno vezani za realni dio ekonomije. To je dobro. Međutim to nije dovoljno da se izbjegnu ozbiljni problemi. Naime, eventualno smanjenje aktivnosti stranih banaka na hrvatskom tržištu nije oguće nadoknaditi, preko noći, aktivnošću vlade I centralne banke ukoliko ne postoje reserve, a njih nema, I ako ne postoji jasan scenarij.

Predlažem da se ponovno razmotri moj prijedlog o formairanju domaće komercijalne banke I tome dodajem dodatno jačanje Hrvatske banke za obnovu I razvitak.

23.01.2010
Guste Santini
 






Vaše ime

Vaš e-mail

Vaš komentar