Novi list
 
PREISPITIVANJA * POSTOJI LI ALTERNATIVA PRODAJI SVEGA VRIJEDNOG INOZEMNIM INVESTITORIMA I ŠPEKULANTIMA

Hrvatska u mreži stranih banaka i trgovačkih lanaca

Totalna (ras)prodaja najkvalitetnijih dijelova državne imovine u preostalim bankama, osiguranju, turizmu, poljoprivredi i trgovini prijeti dugoročno visokom nezaposlenošću u cijeloj zemlji

Borba za hrvatske štediše na početku 2001. godine dobila je poseban poticaj isplatom osigurane štednje propalih banaka preko mreže najznačajnijih poslovnih banaka u Hrvatskoj. Odjednom se i za te preživjele, velike bankarske kuće pojavio novi kolač koji je valjalo preuzeti i raspodijeliti. Pokrenuta je silna reklama – što je financijski potpomoglo tiskovine – u kojoj se nisu birala sredstva, kako bi se povećao udjel u toj raspodjeli. Tako smo imali priliku čuti slogane, kao: Najveća hrvatska banka, Najveća strana banka u Hrvatskoj, i slične. Malih banaka nije bilo nigdje. One nemaju snage platiti silnu reklamu i – iz dana u dan – postaju sve marginalniji subjekti hrvatske financijske industrije.
Hrvatsku narodnu banku se to, naravno, ne tiče. To je, eto, stvar poslovnih banaka. Država je istodobno sretna, jer je »isplatila« osiguranu štednju. Sve je dobro da bolje ne može biti. Ipak ostaju još neke vrlo važne nejasnoće.

Koliko su strane banke – sigurne

Prvo, koliko je meni poznato, sve su banke, i domaće i »domaće« – koje sebe nazivaju stranima – osnovane po hrvatskim propisima. Ovo znači da su hrvatski Zakon o trgovačkim društvima i Zakon o bankama bili pravni okvir prilikom njihovog osnivanja. Ovo, nadalje, znači da su strane zapravo domaće banke s jednakim statusom.
Pa kako onda imamo »domaće« i domaće banke? Odgovor je jednostavan: mnogi su hrvatski građani odavno njemačku marku smatrali vlastitom ili nacionalnom valutom. Stariji se sjećaju mnogih razloga zašto je to tako, a mladi su to uglavnom prihvatili kao nespornu činjenicu (jer, dovoljno je vidjeti u konsolidiranoj bilanci poslovnih banaka odnos kunske i devizne štednje, prema kojem je kuna valuta od marginalnog značenja).
Drugi je razlog što su »domaće« strane banke sigurne, što nije moguće reći za domaće banke. Pa, prema tome, gospodo građani, ako želite sačuvati svoju ušteđevinu, tada morate štedjeti u tim »domaćim« stranim bankama, jer su one za vas sigurne. I jednostavnije je odnedavno da to činite ovdje, nego da novac prebacujete na njihove matične adrese u Austriji, Italiji ili Njemačkoj. I čemu onda još cjepidlačiti na tom sitnom pitanju?
Ipak, prema mojem mišljenju, radi se o vrlo krupnim stvarima. Nije, naime, točno da strane banke daju supersigurnost hrvatskom građanu, jer su to odista domaće banke sa stranim nazivljem. Sjećamo se, valjda, još dobro slučaja banke u Grazu, kada je austrijska država snažno intervenirala kako bi zaustavila povlačenje depozita, između ostalog, i hrvatskih građana. Austrijska država nije dopustila da njezina banka propadne.
Reći ćete, pa radi se o državi, a ne o poslovnoj banci. To je točno. Samo kako čitalac misli da će austrijski porezni obveznik platiti i stečaj banke, koja se, istina je, zove jednako kao i u Austriji, ali nije – austrijska tvrtka? Prema tome, da dođe bilo koja »domaća« strana banka u probleme, tada bi jednako tako hrvatski porezni obveznik platio račun, kao što je to sada učinjeno u slučaju niza propalih ili upropaštenih domaćih banaka.
Ali, tu priči nije kraj. Radi se, usput, i o nelojalnoj konkurenciji, u kojoj nitko, baš nitko, nije reagirao, a morao je to učiniti. Ako su banke osnovane u Hrvatskoj, tada moraju raditi kao sve druge hrvatske tvrtke. U protivnom mogu osnovati predstavništvo u Hrvatskoj, i odista biti strane banke.

Za koga (treba da) radi HNB

Istovjetnu igru imamo u osiguravateljnoj industriji, u kojoj se također ističe nehrvatsko porijeklo niza kuća. Gospodo, građani Hrvatske, što to znači?
Nigdje u svijetu nema zemlje – koja ima svoju koncepciju i strategiju razvoja – bez primjerene financijske industrije. Jednostavno, nije moguće zamisliti stanje u kojem bi ciljevi tvrtke i države bili dovoljno konvergentni. Konačno, i Račanova je vlada sasvim otvoreno procijenila da nije zadovoljna odnosom poslovnih banaka prema privredi. Ja pitam Vladu: gospodo, kako u tržišnoj ekonomiji možete zamisliti da poslovna banka vas sluša? Štoviše, banke koje su nastale iz prethodnog sustava otišle su u stečaj, jer su bile senzibilne na stanje u privredi.
Stoga, ako Hrvatska želi dinamizirati svoj gospodarski i socijalni razvoj, prije svega mora imati moćnu financijsku industriju. Za kunsku štednju građana treba odgovarati HNB, a za deviznu Republika Hrvatska. To je cijela priča. Tada će građani moći ponovno ući i u svoju staru dobru domaću banku.
Pozivam HNB da javnosti prezentira analizu hrvatskog bankarskog sustava. Ako tvrtke daju javno svoja izvješća, jer su na to zakonom obvezna, zašto HNB ne bi te izvještaje primjereno analizirala i pokazala »kuda plovi hrvatski bankarski brod«? Do sada smo, eto, imali povlasticu skupog zaduživanja u inozemstvu, pa vidimo gdje smo stigli. Danas imamo privilegij internacionalizacije, i dobro bi bilo da i najšira javnost sazna kamo će za dvije-tri godine stići.

Divlja globalizacija

Ovome svakako valja pridodati i trgovačke kanale. Da bi se spoznalo kakva je najnovija situacija u Hrvatskoj, dovoljno je prošetati glavnim gradom, od Trga bana Jelačića do Britanskog trga, te identificirati koliki je broj stranih marki u Ilici i kako izgledaju »domaći« i domaći lokali. Nakon toga valjalo bi ispitati koliko se to hrvatske robe prodaje u »domaćim« i domaćim lokalima. Opet netko mogao reći da je takvo nešto – cjepidlačenje. Pa, možda i jest, ali svejedno pitam: što će biti s nacionalnom proizvodnjom nastavimo li tako?
Hrvatska je mala i za svijet nevažna zemlja, ma što mi mislili o tome. Divlja globalizacija koja je prisutna u Hrvatskoj dodatno je marginalizira. Najznačajniji i najsnažniji pravci osvajanja neke zemlje su financijski i trgovački kapital (o ovome nije pisao samo Marx, nego i mnoga podjednako velika pera liberalističke ekonomike!), potom se koriste ostale komparativne prednosti i pretaču u konkurentske prednosti.
Nastavak te priče je svođenje državne i ekonomske samostalnosti na formalne aspekte, što nije previše dostojanstveno. Privredna destrukcija znači da ostaje sve manje i manje šansi da naša djeca i unučad budu ravnopravni građani svijeta, da za sebe na vrijeme nađu željene poslove, statuse, projekte, tvrtke. Oni koji su putovali i živjeli u inozemstvu dobro znaju snagu »putne isprave«.

 






Vaše ime

Vaš e-mail

Vaš komentar