2003.
 
Zadnji dan u godini nije kao ostali dani. 31. prosinca svi nekako zbrajamo, oduzimamo - uglavnom, svodimo i sređujemo naše račune. To je i dan kada smo tolerantniji nego inače. Sve je nekako lakše jer se povećavaju očekaivanja od budućnosti kada nam prošlost, posebno godina u odlasku, nije bila uspješna. Što su ljudi mlađi to su očekivanja veća. Valjda zrelim godinama nije dopuštenu da pdlegnu novogodišnjoj euforiji.

2003. godina biti će zabilježena po tome što je i zadnje dijete u Hrvatskoj shvatilo da se nalazimo u dubokoj krizi. Polako ali sigurno činjenice pokazuju svoje lice koje je zastrašujuće. Promjena vlasti tek je izraz želje za promjenom koja se, nažalost, neće dogoditi. Računi o kojima govorim/pišem godinama dolaze na naplate. Tako u slijedećoj 2004. godini dospijeva anuitet od 3,3 milijarde dolara koji je sastoji od 800 milijuna kamata i 2,5 milijardi otplatne kvote. Potom u 2005. godini dospijeva anuitet na 3,3 milijardi dolara; u 2006. godini 3,45 milijardi dolara. Po današnjim računicama u 2007. godini, kada ćemo opet imati novu vlast, obveze prema inozemstvu, s današnje perspektive, iznose 2,1 milijardu dolara (međutim, već danas znamo da će obveze biti neuporedivo veće).

Od zemlje koja je «imala privilegij da se zadužuje» postali smo zadužena zemlja s vrlo malim šansama da promjenimo naš stupanj «ovisnosti o vjerovnicima». Svi su dužni. Stanovništvo je zaduženo putem kredita i danas je veći dužnik prema poslovnim bankama od privrede koja skapava. Dovoljno je reći da imamo gotovo 25.000 stečajeva što nije samo zabrinjavajući podatak već je to svojevrsna dijagnoza. Ipak, najzaduženija je država. Ona je nacionalizirala nacionalno bogatstvo (jednokratno oporezovala nacionalno bogatstvo s poreznom stopom od 100%), oporezuje dohodak s najvišim poreznim stopama tako da je bilo lako prepoznati značaj obećanja za smanjenje PDV-a (koje je zapravo tragično) i, konačno, dinamiziranje javnog duga koliko je bilo moguće. Na žalost, na primjeru Hrvatske, moja se je podjela poreza na: prošlost, sadašnjost i budućnost pokazuje, u ekonomskom pogledu, više nego prihvatljivom.

Velika je potpora ovakvim rezultatima bio deficit trgovačke bilance. Naime, bez deficita ne bi bilo moguće ostvariti ovakav rezultat. Prije nego obrazložim moram istaći zabrinjavajuću brojku. Od Antiinflacijskog programa iz listopada 1993. godine Hrvatska je više uvezla robe nego što je izvezla za 40 milijardi dolara ili 9.000 dolara po stanovniku (broj stanovnika sam malo povisio i procjenio na famoznih četiri četvorke kako bi ih povezao sa četiri četvorke za marku a što je to učinjeno u listopadu 1993. godine - 4,444.ooo stanovnika). Pretvori li se ta brojka u kune tada kumulativni deficita od listopada 1993. godine do kraja studenog ove goidine iznosi 245 milijardi kuna (245.000.000.000,00 kuna) što po stanovniku iznosi 55.000 kuna. Razlog da je deficit mogao podržati ovako nedopustiva kretanja nalazi se u trivijalnoj činjenici da deficit povećava raspoloživi proizvod i ima sve učinke kao da je više uvezena roba proizvedena u Hrvatskoj. Otuda stabilnost cijena a sve je ostalo priča.

Deficit u ovoj 2003. godini u prvih jedanaest mjeseci iznosi rekordnih 7,1 milijardu dolara. Samo da podsjetim bivša država Jugoslavija je imala 1977. godine rekordni deficit od 7,7 milijardi dolara što je bilo kobno za privredu i od čega se nikad više nije oporavila (Slovenci su izvukli lekciju iz tog događaja).

Koliko je stvar tragična vidljivo je ako raspoloživi proizvod dekomponiramo na potrošnju, štednju (investicije) i državnu potrošnju. Naime, osim štednje nije za očekivati da se bilo koja komponenta finalne potrošnje može u kratkom roku smanjiti. To znači da smanjenje deficita izravno utječe na smanjenje investicija. Ovo, nadalje, znači da se smanjenjem deficita smanjuje konkurentna sposobnost privrede i dodatno povećava ionako ogromna armija nezaposlenih. Začarani je krug tu i samo realna spoznaja (dijagnoza) daje nadu da je moguće naći primjerenu terapiju. U ovo nisam ubrojio, a morao sam, i dospjele anuitete prema inozemnom dugu koje sam prezentirao na početku.

Sve u svemu da reprogramiramo inozemni dug, odnosno, da povećamo inozemni dug za iznos kamata Hrvatska bi morala za mandata ove vlasti živjeti od domaćeg proizvoda - bez deficita - što je nemoguće ostvariti. Stoga postaje prilično neizvjesno prognozirati koliki će biti dug iduće godine. Naime, cjeloj priči valja pridodati i pretpostavljenu privatizaciju (čitaj: rasprodaju) obiteljskog srebra. Ipak, nagovještavam povećanje duga prema inozemstvu, bez valutnog utjecaja, na najmanje 27 milijardi dolara. Ako sve rasprodamo u narednoj godini pitanje je kako ćemo prebroditi 2005. godinu. I nju možemo rješiti prodajom prirodnih resursa. Drugo je pitanje imamo li pravo na to, odnosno, tko bi nam takva prava mogao dati.

31.12.2003
Guste Santini
 






Vaše ime

Vaš e-mail

Vaš komentar